Javne nabave (engl. public procurement) posebnim su propisom utvrđeni obvezni načini i postupci nabave robe i usluga, ustupanja radova, kupnje, najma ili zakupa od strane državnih i drugih tijela koja su korisnici državnog proračuna, jedinica lokalne i regionalne samouprave te pravnih osoba pod kontrolom države ili jedinice ili regionalne samouprave (tzv. javnih poduzeća). Primarni zakonodavni okvir javne nabave čine načela nabave sadržana u Ugovoru o funkcioniranju EU, a koja su naručitelji u smislu propisa vezanih uz provedbu pravila javne nabave obvezni poštovati. To su načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana i načelo slobode pružanja usluga te, što se posebno odnosi na okvir javne nabave, načela koja iz toga proizlaze, kao što su načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnosti.

S obzirom da ona predstavljaju osnovu za primjenu načela specifično vezanih uz javnu nabavu, potrebno je prvo navesti što podrazumijevaju opća načela navedena u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije.

Što se tiče slobode kretanja robe, Glava II UFEU navodi kako EU sadrži carinsku uniju koja obuhvaća cjelokupnu trgovinu robom i među državama članicama uključuje zabranu uvoznih i izvoznih carina te svih davanja s istovrsnim učinkom, kao i donošenje zajedničke carinske tarife u njihovim odnosima s trećim zemljama. Također, zabranjena su količinska ograničenja uvoza i izvoza.

Vezano uz slobodu poslovnog nastana, sukladno Glavi IV UFEU, gdje poslovni nastan uključuje pravo pokretanja i obavljanja djelatnosti kao samozaposlene osobe te pravo osnivanja i upravljanja poduzećima, UFEU zabranjuje ograničivanje slobode poslovnog nastana državljana jedne države članice na državnom području druge države članice. Ta se zabrana odnosi i na ograničivanje osnivanja zastupništava, podružnica ili društava kćeri. Konačno, trgovačka društva osnovana sukladno pravu neke države članice, a čije se registrirano sjedište, središnja uprava ili glavno mjesto poslovanja nalazi unutar Unije, tretiraju se na isti način kao i fizičke osobe koje su državljani država članica.

Što se tiče slobode pružanja usluga, također sukladno Glavi IV, UFEU zabranjuje ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene. Ne dovodeći u pitanje odredbe poglavlja o pravu poslovnog nastana, osoba koja pruža neku uslugu može, u svrhu pružanja te usluge, privremeno obavljati svoju djelatnost u državi članici u kojoj se usluga pruža, i to prema istim uvjetima koje ta država propisuje za svoje državljane. Ukoliko postoje određena tržišna ograničenja slobode pružanja usluga, svaka država članica obvezna je primjenjivati ta ograničenja na sve osobe pružatelje usluge unutar EU, bez razlike s obzirom na njihovo državljanstvo ili boravište.

Ovaj primarni zakonodavni okvir dopunjuje se unutar zakonodavstva EU na više razina, sekundarno kroz Direktive o javnoj nabavi te dalje kroz praksu Suda Europske unije i Odluke Europske komisije, a na nacionalnoj razini Zakonom o javnoj nabavi i pripadajućim podzakonskim aktima. Načela istaknuta u članku 3. Zakona o javnoj nabavi istaknuta su već u preambuli Direktiva o javnoj nabavi. S obzirom na njihovu važnost, detaljnije o svakom od načela javne nabave u praktičnoj primjeni bit će riječi u narednim člancima.

Načela nabave – opća primjena

Direktive o javnoj nabavi[1] u praksi se ne bave onime što se kupuje, nego o tome kako se kupuje. Pritom se inzistira da se nabave provode na način kojim se osigurava da se gospodarski subjekti tretiraju bez diskriminacije, uz poštivanje načela jednakog tretmana te uz osiguranje transparentnosti cijelog postupka i same dodjele, kao što je i potvrdio Sud Europske unije. Preneseno u Direktivu o javnoj nabavi, dodjela javnih ugovora od strane ili u ime nadležnih tijela država članica mora biti u skladu s načelima Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), pogotovo s načelom slobodnog kretanja robe, slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga, kao i s načelima koja iz toga proizlaze, poput načela jednakog postupanja, zabrane diskriminacije, međusobnog priznavanja, proporcionalnosti i transparentnosti. Kako bi se navedeno osiguralo, Europska komisija traži od država članica propisivanje nacionalnih pravila dodjele javnih ugovora.

Primjenom navedenih pravila, odnosno načela, sustav javne nabave prestao je biti alat za dodjelu ugovora gospodarskim subjektima sa sjedištem u državi naručitelja, s obzirom da se upravo temelji na slobodi kretanja robe, slobodi poslovnog nastana i slobodi pružanja usluga unutar država članica EU. Prema tome, ključno za područje javne nabave u praksi postaje pitanje zabrane diskriminacije u postupcima nabave u državama članicama, ali takvo da sprečava diskriminaciju temeljenu na međudržavnim granicama. Nastavno, načela jednakog tretmana i transparentnosti postaju direktno povezana jer se samo na taj način može osigurati postupanje u skladu s temeljnim slobodama iz Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Konačno, sama dodjela ugovora, sukladno Direktivi o javnoj nabavi, mora se temeljiti na načelima javne nabave te objektivnim kriterijima kojima se omogućuje i osigurava objektivna usporedba relativne vrijednosti ponuda kako bi se odredilo, uz poštovanje uvjeta učinkovitog nadmetanja, koja ponuda je ekonomski najpovoljnija. U tom smislu, Sud EU te posljedično Direktive o javnoj nabavi naglašavaju da najbolja ponuda nije nužno ona s najnižom cijenom, već se ekonomski najpovoljnija ponuda treba procjenjivati na temelju najboljeg omjera između cijene i kvalitete (što obavezno uključuje element cijene ili troška), pri čemu se procjena ekonomski najpovoljnije ponude može provoditi i samo na temelju cijene ili isplativosti. Kako bi se osigurala sukladnost s načelom jednakog postupanja pri dodjeli ugovora, javni naručitelji moraju transparentno navesti kriterije i postupke koje će primjenjivati za odabir ekonomski najpovoljnije ponude, a sve kako bi omogućili da su svi ponuditelji na odgovarajući način unaprijed o istima obaviješteni. Isto podrazumijeva i obavezno navođenje pod-kriterija za dodjelu ugovora i relativnih pondera pripisan svakom od tih (pod)kriterija.

[1] DIREKTIVA 2014/24/EU EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ; DIREKTIVA 2014/25/EU EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga i stavljanju izvan snage Direktive 2004/17/EZ.