PrintFriendlyPrintEmailFacebookTwitterLinkedIn

Sukladno čl. 214. ZJN2016, javni naručitelj može od gospodarskog subjekta zahtijevati dostavu jamstva za ozbiljnost ponude, za slučaj odustajanja ponuditelja od svoje ponude u roku njezine valjanosti, nedostavljanja ažuriranih popratnih dokumenata sukladno članku 263. ovoga Zakona, neprihvaćanja ispravka računske greške, odbijanja potpisivanja ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ili nedostavljanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ako okvirni sporazum obvezuje na sklapanje i izvršenje, dakle uvjet koji nije obvezan već ga naručitelj može koristiti kao svojevrsnu zaštitu od neozbiljnih ponuditelja.

Jamstvo za ozbiljnost ponude u praksi je traženo u velikom broju postupaka javne nabave, iako se tijekom zadnjih godina tržište javne nabave uskladilo te se rijetko kada javljaju situacije neozbiljnih ponuditelja kojima bi za cilj bilo javljanje samo iz informativnih poriva ili slično.

Jamstvo prije svega mora biti naplativo, te u njemu moraju biti taksativno navedeni svi slučajevi iz ZJN2016.

Vrste jamstva koje se traže su bankarska garancija, bjanko zadužnica, te novčani polog.

Od siječnja 2016. godine (za postupke nabave velike vrijednosti), odnosno srpnja 2016. godine (za postupke nabave male vrijednosti) obvezna je dostava ponuda elektroničkim putem, osim jamstva za ozbiljnost ponude (izuzev pologa). Navedena okolnost ne ide na ruku ponuditeljima jer u rokovima, koji su relativno kratki, moraju paziti i da se papirnato jamstvo dostavi na vrijeme, što je izazov u slučaju da se radi o stranim ponuditeljima ili udaljenim ponuditeljima. Svakako da bi mogućnost dostave jamstva elektroničkim putem olakšala situaciju, međutim za sada ta mogućnost nije ostvariva. Što se pologa tiče, ponuditelji se na isti rijetko odlučuju zbog financijskog opterećenja. Stoga se jamstva uglavnom dostavljaju u obliku zadužnice ili garancije.

U postupcima javne nabave dozvoljeno je da se za određene predmete  nabave gospodarski subjekti mogu udružiti u zajednicu gospodarskih subjekata, u kom slučaju dokaze tehničke i stručne sposobnosti mogu dostaviti kumulativno, dok za izvršenje posla i sve druge učinke odgovaraju solidarno. Uobičajeno je da članovi ZGS međusobno sklope neku vrstu ugovora ili načine izjavu u kojoj se detaljno definira opseg posla, odgovornosti, komunikacija i slično. Istim dokumentom moguće je definirati i tko će od članova ZGS dostaviti jamstvo za ozbiljnost ponude.

Naručitelji u DoN-u uglavnom koriste standardni tekst iz ZJN2016 kako jamstvo mora izgledati te koje učinke proizvodi.

DKOM praksa od 14.12.2017 (http://pdf.dkom.hr/17467.pdf) zauzima stav da u slučaju ZGS jamstvo može glasiti na bilo kojeg člana ZGS, budući oni odgovaraju solidarno, te je naručitelju zaista svejedno od kojega će člana naplatiti jamstvo.

Međutim, naručitelji često nepotrebno kompliciraju postupke na način da propisuju obvezu da u slučaju ZGS jamstvo mora glasiti na sve članove ZGS, a što je u suprotnosti s praksom DKOM-a, te svrsi svih ostalih instrumenata koje ZJN2016 dozvoljava a koji ubrzavaju i olakšavaju postupak javne nabave i smanjuju administracijsko opterećenje (elektronička dostava, e-ESPD, provjera sposobnosti online).

Naručitelji kojima je važno da imaju neku vrstu garancije trebalo bi biti dovoljno jamstvo bilo kojeg člana ZGS, kako i sam DKOM zaključuje, jer je u slučaju aktivacije jamstva koje je dao ili jedan član ZGS ili svi članovi ZGS krajnji rezultat isti.