PrintFriendlyPrintEmailFacebookTwitterLinkedIn

Javna nabava inovativnih rješenja kreće puno ranije nego što je to objava samog postupka nabave. Prvi korak svakako je identifikacija potreba naručitelja te njihovo uspoređivanje s prilikama i mogućnostima koje postoje ili bi se mogle razviti na tržištu. U ovoj fazi stvaraju se preduvjeti za izradu tehničkih specifikacija i alokacije sredstava, ali i za osnovno vremensko planiranje te plan rada. U sljedećoj fazi naručitelj, ili više naručitelja koji zajednički ulaze u proces nabave inovativnih rješenja, konzultiraju tržište i definiraju što je moguće više svoje potrebe, odnosno tehničke specifikacije, ali i moguće prepreke (pravne, provedbene, materijalne i druge). U trećoj fazi trebali su već biti stvoreni odgovarajući preduvjeti za adekvatan postupak nabave. U ovom članku pokušat ćemo dati primjere čimbenika kojima bi se moglo pomoći provedbi javne nabave inovativnih rješenja.

Pretpostavka za nabavu inovativnih rješenja je takva specifikacija koja omogućuje razlikovanje kvalitete pojedinih proizvoda ili usluga (umjesto razlikovanje kvalitete isključivo kao najniže cijene predmeta nabave). Tekve specifikacije u pravilu su usmjerene na konačni proizvod te na ono što je naručiteljima zaista potrebno u smislu funkcionalnosti i želja, a ne nabrajanje minimalnih tehničkih uvjeta, odnosno predstavljaju funkcionalnu specifikaciju. Sukladno tome, jedna od osnovnih pretpostavki inovativne nabave je ostavljanje mogućnosti nuđenja inovativnih proizvoda ili alternativnih opcija (što može uključivati i testiranja i preglede), umjesto ograničavanja na postojeće.

Primjer postupka koji je moguće koristiti za nabavu inovativnih rješenja jest na primjer natjecateljski dijalog. Takav postupak pruža okvir za komunikaciju ozmeđu naručitelja i gospodarskih subjekata što je nužni uvjet razvoja inovativnih proizvoda. Takav dijalog omogućuje, sa strane naručitelja, pobliže definiranje vlastitih potreba koje nisu nužno poznate u trenutku započinjanja postupka, niti ih naručitelj može u potpunosti definirati u okviru „klasične“ tehničke specifikacije koju bi koristio u otvorenom ili ograničenom postupku nabave. Sa strane gospodarskih subjekata, natjecateljski dijalog omogućuje im kao potencijalnim ponuditeljima da se pobliže upoznaju s funkcionalnim zahtjevima naručitelja te im približe postojeća i moguća rješenja kako bi došli do najbolje moguće opcije. U dijalogu, navedene dvije strane raspravljaju o mogućim rješenjima, odnosno o onome što naručiteljima treba i onome što gospodarskih subjekti mogu ponuditi, a sve prije definiranja konačne verzije tehničke specifikacije, odnosno podnošenja konačnih ponuda. Pritom treba napomenuti kako natjecateljski dijalog nipošto pritom ne ograničava naručitelja u određivanju primjerenih uvjeta sposobnosti i/ili smanjivanju broja sposobnih natjecatelja. Također, nova pravila javne nabave uvode i neke druge postupke koje je u ovom smislu moguće koristiti kao što su natjecateljski postupak uz pregovore ili partnerstvo za inovacije.

U provedbi postupka, naručitelj mora imati mogućnost testiranja proizvoda, odnosno rješenja. Takvo postupanje naručitelja također ima barem dvije svrhe: jedna je osiguravanje funkcionalnosti i dokazivanja rada rješenja, odnosno proizvoda, a druga provjera rješenja koje je ponuđeno u smislu odgovora na potrebe naručitelja i njihovog adekvatnog adresiranja, te mogućih unapređenja.

Naručitelj može ohrabriti tržište, odnosno gospodarske subjekte tako da javno objavi informaciju o budućim nabavama u smislu zajedničkih nabava, vrijednosti nabava, količina nabava i vremenskom trajanju, pri čemu se budućim nabavama mora smatrati period duži od godine dana. Takve informacije, ukoliko su objavljene na vrijeme i ukoliko se odnose na što duži budući period, daju gospodarskim subjektima mogućnost prilagodbe, preusmjerenja proizvodnje i sigurnosti u smislu buduće potražnje za predmetnim rješenjima. Također, s obzirom na to da sva istraživanja pokazuju kako nabave čiji je jedini kriterij najnižda cijena u pravilu ne rezultiraju najboljim proizvodima, važno je da naručitelji odrede kriterije kvalitete i njihove relativne vrijednosti, čime će gospodarskim subjektima omogućiti prilagodbu svojih rješenja zahtjevima i potrebama naručitelja, sve uz višu razinu kvalitete. Takvim postupanjem cijena prestaje biti jedinstvena cijena koja odgovara minimalnoj tehničkoj specifikaciji u trenutku otvaranja ponuda, a postaje cijena čiji se izračun temelji na ukupnim troškovima (npr. životnog ciklusa ili ukupnog troška vlasništva – TCO). U tom smislu, naručitelj mora izračunati cijene, odnosno troškove koji su skriveni iza nabavne cijene po fiksnim minimalnim tehničkim specifikacijama. Takvi troškovi mogu uključivati operativne troškove, održavanje, skladištenje i zbrinjavanje i slično.

Troškovi životnog ciklusa proizvoda uključuju cjeloživotne troškove proizvoda, odnosno rješenja, a uključuju troškove vezane uz planiranje, projektiranje, izradu, održavanje, operativne troškove, obnove, amortizaciju, skladištenje i drugo. Na naručiteljima je da navedene parametre prepoznaju, izmjere i uključe u tehničke specifikacije i kriterije kvalitete na način na koji će dobiti najbolji omjer cijene i kvalitete na cijeli period iskorištavanja rješenja i proizvoda.