PrintFriendlyPrintEmailFacebookTwitterLinkedIn

Okvirni sporazum kao tehnika odnosno instrument nabave uveden je u sustav javne nabave Zakonom o javnoj nabavi iz 2007. godine te se pokazao kao vrlo koristan instrument pri nabavama uobičajenih roba, radova i usluga za duža razdoblja. ZJN 2016 u Glavi II. posvećuje Poglavlje 1. Okvirnom sporazumu. Ovim člankom spomenut ćemo problematiku okvirnog sporazuma definiranog sukladno članku  148. stavak 2. u kojem je navedeno kako okvirni sporazum s više gospodarskih subjekata ne obvezuje stranke na sklapanje ugovora na temelju tog okvirnog sporazuma, a okvirni sporazum s jednim gospodarskim subjektom obvezuje stranke na izvršenje okvirnog sporazuma ako je tako javni naručitelj odredio u dokumentaciji o nabavi. Nadalje, upoznat ćemo situacije okvirnog sporazuma koji se sklapa s više gospodarskih subjekata sukladno članku 153. stavak 4.  točka 3. ZJN 2016 na način da se ugovori temeljem okvirnog sporazuma sklapaju ponovnom provedbom nadmetanja između gospodarskih subjekata stranaka okvirnog sporazuma.

Dakle, sukladno članku 148. ZJN 2016 okvirni sporazum može se sklopiti s jednim ili više gospodarskih subjekata. Sukladno članku 150. ZJN 2016 javni naručitelj obvezan je u dokumentaciji o nabavi navesti obvezuje li okvirni sporazum stranke na izvršenje okvirnog sporazuma. Kod ove tvrdnje dolazimo do prvog problema. Naime, u velikoj većini slučajeva naručitelji si ostavljaju manevarski prostor na način da u Dokumentaciji o nabavi s ciljem sklapanja okvirnog sporazuma s više gospodarskih subjekata odrede kako okvirni sporazum NE OBVEZUJE stanke na izvršenje istog, dok je kod okvirnog sporazuma s jednim gospodarskim subjektom to pravilo, osim ako se drugačije ne propiše Dokumentacijom o nabavi. Na taj način i nakon što provedu postupak s ciljem sklapanja okvirnog sporazuma, i nakon što sklope isti s odabranim ponuditeljem/ponuditeljima nisu isti u obvezi izvršavati odnosno konzumirati. U tom slučaju moguća je situacija da naručitelj ima zaključen okvirni sporazum s odabranim ponuditeljem u trajanju od dvije godine koji se u te dvije godine ne konzumira niti financijski niti količinski. Moguća je čak i situacija, da naručitelj provede drugi postupak nabave opet s ciljem sklapanja okvirnog sporazuma  za isti predmet nabave te tako paralelno ima na snazi dva ista okvirna sporazuma s različitim odabranim ponuditelja. Naravno da navedena situacija nije u duhu poslovnog postupanja te je u potpunosti suprotna članku 146. stavak 2. ZJN 2016. u kojem se izričito navodi da se okvirni sporazum ne smije zlorabiti ili primjenjivati na način kako bi se spriječilo, ograničilo ili narušilo tržišno natjecanje.

Upravo u navedenoj situaciji opisan je konkretan primjer ograničavanja odnosno narušavanja tržišnog nadmetanja.

Nadalje, sljedeći primjer korištenja okvirnog sporazuma na način da se narušava tržišno nadmetanje je u slučaju iz članka 153. stavak 4. točka 3. ZJN 2016, kada se okvirni sporazum sklapa s više gospodarskih subjekata pri čemu je cijena promjenjiva, a ugovori koji se sklapaju temeljem okvirnog sporazuma se dodjeljuju ponovnom provedbom nadmetanja između gospodarskih subjekata stranaka okvirnog sporazuma.  Prema stavku 6. istog članka javni naručitelj provodi nadmetanja na temelju istih uvjeta primijenjenih za dodjelu okvirnog sporazuma te ako je nužno na temelju preciznije definiranih uvjeta, kao i na temelju drugih uvjeta iz dokumentacije o nabavi za okvirni sporazum. Naručitelj je dakle obvezan za svaki ugovor koji dodjeljuje pozvati u pisanom obliku sve gospodarske subjekte iz okvirnog sporazuma, odrediti dovoljno dugi rok za dostavu ponuda, te nakon zaprimljenih ponuda i pregleda i ocjene istih, dodjeljuje pojedinačni ugovor ponuditelju koji je dostavio najpovoljniju ponudu na temelju kriterija za dodjelu koji su bili određeni u dokumentaciji o nabavi za okvirni sporazum, a to je najčešće najniža cijena ponude koja se u postupku „mini nadmetanja“ može odrediti u omjeru 100% kao kriterij ekonomski najpovoljnije ponude.

U navedenom slučaju svakom je gospodarskom subjektu u interesu zauzeti „slobodna mjesta“ u okvirnom sporazumu kako bi on bio jedan od ponuditelja s kojima će se sklopiti okvirni sporazum i kojem će se slati pozivi za dostavu ponuda na temelju kojih se sklapaju ugovori. Ovdje dolazimo do ključnog momenta narušavanja tržišnog nadmetanja kod okvirnih sporazuma. Naime, postoji velika mogućnost da, ukoliko naručitelj npr. predviđa sklapanje okvirnog sporazuma s tri gospodarska subjekta, jedan gospodarski subjekt preda nekoliko ponuda svojih povezanih poduzeća ili jednostavno otvori novu pravnu osobu samo kako bi mogao biti taj s kojim će se sklopiti okvirni sporazum i izbaciti, uvjetno rečeno, ostale ponuditelje iz okvirnog sporazuma. Na taj način sva povezana poduzeća jednog ponuditelja budu odabrane u postupku sklapanja okvirnog sporazuma i on diktira konzumaciju okvirnog sporazuma.

U trenutku kad naručitelj provodi postupke „mini nadmetanja“ druga strana okvirnog sporazuma jednostavno neće podnositi ponude na pozive naručitelja sa svojim jeftinijim ponudama prvog i drugog ponuditelja, već će ponude predavati isključivo onaj najskuplji potpisnik okvirnog sporazuma te će na taj način naručitelj imati samo jednu pristiglu ponudu u postupcima „mini nadmetanja“.

Postavlja se pitanje na koji se način „obraniti“ od takvog postupanja odabranih ponuditelja. Svakako u Dokumentaciju o nabavi naručitelji trebaju ugraditi odredbu u smislu da, u slučaju da gospodarski subjekt odbije nekoliko (npr. dva ili tri) puta podnijeti ponudu za sklapanje ugovora temeljem okvirnog sporazuma ili nije u mogućnosti izvršiti predmet, grupu ili dio predmeta nabave, naručitelj zadržava pravo raskinuti okvirni sporazum s navedenim gospodarskim subjektom. Na taj način naručitelj zadržava pravo raskinuti sam okvirni sporazum kako bi zaštitio vlastite interese, te prisiliti ponuditelje da se pridržavaju uvjeta i ponuda koje su podnijeli u postupku za sklapanje okvirnog sporazuma, a i samim time se ostvaruje pravi smisao i svrha okvirnog sporazuma – ušteda.