PrintFriendlyPrintEmailFacebookTwitterLinkedIn

Iako je u Zakonu o javnoj nabavi (Narodne novine, broj 120/16; u nastavku ZJN) jasno definirano da se tehničkim specifikacijama ne smije upućivati na određenu marku ili izvor te se javno kao mantra vrti rečenica o zabrani navođenja „brandova“, ipak se u popratnim prilozima dokumentacije o nabavi zna potkrasti upravo takvo upućivanje na konkretni proizvod, što u projektima (su)financiranim iz EU fondova dovodi do financijskih korekcija.

Kako bi se nastojalo upozoriti i osvijestiti nabavljače o pravilnoj izradi tehničkih specifikacija, u nastavku teksta govorimo o ovoj pogrešci prilikom provođenja postupaka javne nabave, a posebno onih postupaka koji se vode za potrebe projekata financiranih iz EU projekata.

Najčešće pogreške pri definiranju tehničkih specifikacija predmeta nabave nastaju upućivanjem na proizvod marku, tip ili izvor, a da to nije opravdano predmetom nabave, sukladno čl. 210. st. 1. ZJN-a.

Nadalje, pogreške nastaju i upućivanjem na proizvod marku, tip ili izvor, a da svako upućivanje nije popraćeno izrazom “ili jednakovrijedno”, sukladno čl.210. st. 2 ZJN-a.

Također, učestale pogreške su propuštanje naručitelja da propišu kriterije mjerodavne za ocjenu jednakovrijednosti kao i traženje naručitelja da ponuditelji dostavljaju dokaze jednakovrijednosti u samoj ponudi čime se ponuditelju koji nudi jednakovrijedan proizvod nameće dodatna obveza u odnosu na one koji nude proizvod na koji naručitelj upućuje sukladno čl. 210. ZJN 2016. Takvo je traženje od strane posredničkih tijela (u nastavku PT) ocijenjeno kao diskriminatorno i suprotno načelu jednakog tretmana što je u konačnici rezultiralo financijskim korekcijama odnosno neprihvaćanjem troška vezanog uz određenu nabavu.

Naposljetku, prilikom provjere prihvatljivosti provedene nabave, predmet ocjene je i opravdanost korištenja čl. 210. ZJN 2016. Svakako se predlaže izbjegavati upućivanje na određenu marku, izvor ili tip, s obzirom na to da je dosadašnje iskustvo pokazalo da naručitelji vrlo rijetko uspiju dokazati opravdanost takvog korištenja jer najčešće sama činjenica da su raspisani kriteriji jednakovrijednosti (što su u pravilu zapravo minimalne tražene tehničke karakteristike predmeta) upućuje na zaključak da je upućivanje na određenu marku / izvor i sl. neopravdano i bespotrebno.

Primjer iz prakse potvrđuje da tijekom ex-post kontrole Posrednička tijela u sustavu EU fondova pregledavaju troškovnike na način da se vrijednosti stavki kod kojih postoji upućivanje na nazive marki ili norme označava kao one koje nisu u skladu sa ZJN-om.

U različitim slučajevima kazne pritom mogu biti različite, odnosno mogu biti određene paušalno (kao postotni dio ugovorenog iznosa) ili mogu biti utvrđene u stvarnim vrijednostima, odnosno kao stvarna šteta. U prvom se slučaju u pravilu radi o nabavama gdje je značajni(ji) dio stavki troškovnika i/ili tehničke specifikacije označen nezakonitim te je utjecaj na postupak nabave i ograničavanje tržišta bio veći. U drugom se slučaju radi o nabavama gdje se radi o očitim omaškama te gdje takvo označavanje nije ili nije moglo imati utjecaj na tržišno natjecanje, pripremu i slanje ponuda i cijene ponuda (te je u takvim slučajevima moguće da samo stavke kod kojih se spominje naziv robne marke budu ocijenjene kao neprihvatljiv trošak).