Novi Zakon o javnoj nabavi donio je i neke određene novitete u području sukoba interesa. Osim proširenja obuhvata ZJN 2016. donosi i odredbe koje odgovornost za percipiranje sukoba interesa prebacuju i na stranu ponuditelja.
Sukob interesa je tako dobio prošireno značenje pa sada ova situacija obuhvaća sve okolnosti kada (čl. 76. ZJN 2016; čl. 24, Direktiva 2014/24/EU) „…predstavnici naručitelja ili pružatelja usluga službe nabave koji djeluje u ime naručitelja, koji su uključeni u provedbu postupka javne nabave ili mogu utjecati na ishod tog postupka, imaju, izravno ili neizravno, financijski, gospodarski ili bilo koji drugi osobni interes koji bi se mogao smatrati štetnim za njihovu nepristranost i neovisnost u okviru postupka“.
Ako raščlanimo ovu definiciju, možemo zaključiti kako je zakonodavac vezao nastojanja oko sprječavanja sukoba interesa od strane naručitelja uz pojedinca („bilo koji drugi osobni interes“ ) a ne uz tijelo koje provodi nabavu, te uz percipirano i stvarano narušavanje nepristranosti („koji bi se mogao smatrati štetnim“).
Prethodno navedenu definiciju iz novog zakona sagledavamo zajedno s odredbom iz članka 75. (čl. 24, Direktiva 2014/24/EU), gdje je propisano da je naručitelj „…obvezan poduzeti prikladne mjere da učinkovito spriječi, prepozna i ukloni sukobe interesa u vezi s postupkom javne nabave kako bi se izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja i osiguralo jednako postupanje prema svim gospodarskim subjektima“.
Kako bi se ispunile citirane odredbe, predstavnici naručitelja (odnosno čelnik te član upravnog, upravljačkog i nadzornog tijela naručitelja; član stručnog povjerenstva za javnu nabavu; druga osoba koja je uključena u provedbu ili koja može utjecati na odlučivanje naručitelja u postupku javne nabave) obvezni su potpisati izjavu o postojanju ili nepostojanju sukoba interesa te je ažurirati bez odgađanja ako nastupe promjene (čl. 80. ZJN 2016). Ujedno, kao i u starom zakonu o javnoj nabavi, javni naručitelj je obavezan objaviti popis gospodarskih subjekata s kojima je čelnik te član upravnog, upravljačkog i nadzornog tijela naručitelja ili s njime povezane osobe u sukobu interesa ili obavijest da takvi subjekti ne postoje odnosno istu informaciju uvrstiti u dokumentaciju za nadmetanje. Novitet, koji je zapravo bio u primjeni i prilikom provedbe nabave po starom zakonu je i čl. 81.ZJN 2016. koji navodi kako je član stručnog povjerenstva za javnu nabavu odnosno druga osoba koja je uključena u provedbu ili koja može utjecati na odlučivanje naručitelja u postupku javne obvezan odmah po saznanju o postojanju sukoba interesa izuzeti se iz postupka javne nabave i o tome obavijestiti čelnika naručitelja.
Gledajući sukob interesa iz kuta ponuditelja i tu postoje određeni noviteti – u čl. 254. ZJN 2016. zakonodavac je odredio kako se pojedini gospodarski subjekt može isključiti iz postupka ukoliko „…se sukob interesa … ne može učinkovito ukloniti drugim, manje drastičnim mjerama“, naravno pod uvjetom da je taj uvjet naveo kao razlog isključenja u dokumentaciji o nabavi. No čak i u ovoj situaciji, gospodarski subjekt koji bi trebao biti isključen radi postojanja sukoba interesa, sukladno čl. 255. ZJN 2016. može javnom naručitelju dostaviti dokaze o mjerama koje je poduzeo kako bi dokazao svoju pouzdanost bez obzira na postojanje relevantne osnove za isključenje.
Nadalje, sukladno čl. 259.ZJN 2016., javni naručitelj može odbaciti gospodarskog subjekta ukoliko utvrdi da „… taj gospodarski subjekt ima sukobljene interese koji mogu negativno utjecati na izvršenje ugovora o javnoj nabavi“. Ova osnova za odbacivanje gospodarskog subjekta nije dijelom dokazivanja pouzdanosti kao što je to osnova iz čl. 254. ZJN 2016., no svaki naručitelj prilikom primjene iste mora voditi računa o poštivanju osnovnih načela nabave, posebice proporcionalnosti.
Neupitno je kako je pred sve institucije koje su obvezne provoditi javnu nabavu sukladno ZJN 2016 postavljen puno zahtjevniji posao u sprječavanju sukoba interesa nego je to prije bio slučaj i teško da će moći počivati samo na par izjava. Javni naručitelji moraju paziti na osobne interese osoba koja provode nabavu jer u najširem smislu, interes označava usmjerenost pažnje prema onomu što odgovara vlastitim potrebama, težnjama, sklonostima te navikama što nije usko vezano samo uz materijalnu korist. U ovom sprječavanju sukoba interesa zapravo se radi o prizivu savjesti i računa se na etičnost i moralnost pojedinaca koji, u konačnici, barataju sa preko 40 milijardi kuna.
Također, potrebno je dodatno uspostaviti i procedure kojima će se osigurati prepoznavanje sukobljenih interesa pod strane gospodarskih subjekata, sve kako bi se istima osigurao jednak tretman i jednake mogućnosti. Ovdje valja ukazati na slučaj T-403/12 Intrasoft International protiv Europske Komisije gdje je ponuditelj/žalitelj bio isključen iz postupka nabave usluga u Srbiji iz razloga što je pomagao Europskoj Komisiji pri izradi dokumentacije o nabavi za sličan predmet nabave koji je objavljen u jednoj drugoj zemlji. Europski sud je ocijenio kako je Europska Komisija neopravdano isključila ovog ponuditelja te kako nije bilo sukobljenih interesa niti je ponuditelj imao veća saznanja o predmetu nabave od ostalih potencijalnih podnuitelja.
Novi zakon je tek krenuo u primjenu i za sprječavanje sukoba interesa još ne postoje jasne smjernice niti dobra praksa koja bi javnim naručiteljima pomogla u identificiranju i sprječavanju percipiranih i stvarnih sukoba interesa. Da nismo sami u uspostavljanju dobre prakse ukazuje i činjenica kako je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (engl. Organisation for Economic Cooperation and Development; OECD) također prepoznala i adresirala ovaj problem u širem kontekstu djelovanja javnih službenika, ne samo u dijelu javne nabave te je dala niz preporuka i alata koji mogu pomoći pri smanjenju mogućnosti pojavljivanja sukoba interesa.
